Chemtrails: U potrazi za znanstvenim dokazima – drugi dio

U drugom dijelu potrage za dokazima za operaciju tretiranja atmosfere kemikalijama u svrhu borbe protiv globalnog zatopljenja donosimo vam najzanimljivije izvatke iz dokumenta “Policy Implications of Greenhouse Warming: Mitigation, Adaptation, and the Science Base – Panel on Policy Implications of Greenhouse Warming”, izdanog 1992. godine, a s kojim smo vas upoznali u prvom dijelu.

Sljedeći izvaci iz gore spomenutog dokumenta detaljno opisuju preferirane metode geoinženjeringa za smanjenje stakleničkih plinova, globalnog zatopljenja i radijacije iz svemira. Savjetujemo Vam da ih pročitate kako bi jasno uvidjeli da su se planovi za geoinženjering na globalnoj razini počeli provoditi prije 20 godina, a metode o kojima se raspravlja su vrlo zanimljive – pogotovo za one koji tvrde da je “program zaprašivanja atmosfere kemijskim spojevima plod nečije bolesne mašte.”

.

Procjena geoinženjerskih mogućnosti

“Nekoliko opcija geoinženjerstva čini se da posjeduju znatan potencijal za neutralizaciju globalnog zagrijavanja i smatramo da su dosta jeftiniji od drugih predstavljenih opcija. Zbog toga što ove opcije imaju potencijal da utječu na ozonski omotač planete jer neki od njih uzrokuju ili mijenjaju kemijske reakcije u atmosferi, a budući da slabo razumijemo klimatski sustav, takve mogućnosti treba uzimati u obzir s iznimnom pažnjom. Ove će opcije svakako biti potrebne ako dođe do stakleničkog zagrijavanja, do klimatske osjetljivosti na vrhuncu raspona objašnjenog u ovom izvještaju, te ako svi ostali napori ograničavanja emisije stakleničkih plinova podbace.“

“Prvi skup geoinženjerskih opcija zaklanjao bi nadolazeću solarnu radijaciju s česticama prašine ili čađe u orbiti oko Zemlje ili u njenoj atmosferi. Drugi skup mjera sastojao bi se od mijenjanja količine oblaka povećanjem kondenzacije njihove jezgre putem pažljivo kontroliranih emisija čestica.“

“Opcija puštanja čestica u atmosferu trebala bi se koristiti samo u ekstremnim slučajevima ili ako dodatna istraživanja i razvoj tehnologija dokažu da nema razloga za brigu oko mogućih problema. Opcija simulacije oblaka treba dodatna istraživanja i treba se provoditi ako se zabrinutost zbog kiselih kiša može upravljati izborom materijala za kondenzaciju jezgre oblaka ili pažljivim upravljanjem sustavima. Treći je način da se stimulira rast apsorpcije CO2 oceana stimuliranjem rasta bioloških organizama.”

Blokiranje sunčeve svjetlosti

“Druga opcija za sprječavanje globalnog zatopljenja sastojala bi se od pokušaja kontroliranja globalnog balansa radijacije limitiranjem količine nadolazeće radijacije od Sunca. Ovo je moguće učiniti na način da se poveća refleksija Zemlje, odnosno refleksna moć Zemlje. Prijedlozi da se poveća bjelina krovova kuća imala bi nekoga efekta, ali pošto samo maleni dio solarne radijacije uspije doći do zemljine površine, prijedloženo povećanje refleksije bilo bi učinkovitije da se obavlja na većim visinama u atmosferi. Prema Ramanathanu (1988), povećanje refleksije od samo 0,5% bilo bi dovoljno da utječe na udvostručavanje CO2. Postavljanje ovakve zavjese u atmosferu ili nisku zemljinu orbitu moglo bi se na nekoliko načina: moglo bi uključivati mijenjanje količine i karakteristike naoblake, moglo bi zauzeti formu konstantnog prekrivača ili bi moglo biti podijeljeno u mnogo “ogledala”, odnosno oblaka prašine. Neke preliminarne mogućnosti koje bi mogli uzeti u obzir prikazane su ispod.”

Stratosferna prašina

“Iako se opcija svemirske prašine ne čini razumna, izračuni vremena boravka prašine od 0.2µm na visinama iznad 20 do 40 km je 1 do 3 godine (Hunten,1975). Čini se da je opće prihvaćena tvrdnja da vulkanski aerosoli ostaju u stratosferi nekoliko godina (Kellogg i Schneider, 1974; Ramaswamy i Kiehl, 1985). Moguće je kreirati zavjesu prašine u stratosferi dodavanjem više prašine njenoj prirodnoj količini u svrhu povećanja refleksije sunčeve svjetlosti.”

Procjene mase

“Ramaswamy i Kiehl (1985) procjenjuju da dodavanjem 0.2g/m2 aerosolne prašine za prašinu s radijusom od otprilike 0.26µm povećava planetarnu refleksiju za 12 posto, što rezultira smanjenjem solarnih čestica koje dolaze do površine za 15%.

Prašina aerosola u njihovom modelu distribuirana je između 10 i 30 km u stratosferu, jednako preko cijele planete. Stvarni učinak na utjecaj ovih emisija na globalnoj razini biti će učinkovitiji na nižim nego na višim geografskim širinama, jer tamo je sunčeva svjetlost efektnija zbog geometrijskih razloga. To će blago smanjiti gradijente temperature na liniji od ekvatora do polova i mogu imati utjecaja na vremenske intenzitete. Ovaj učinak bi se mogao vjerojatnom proučavati s globalnim klimatskim modelima.”

Scenarij dostave

” ‘Aircraft Exhaust’, Penner et al. (1984) sugerirao je da emisije čestica 1 posto mase goriva komercijalne zrakoplovne flote na visinama između 12 – 30 km za vrijeme od 10 godina bi promijenili planetarnu refleksiju dovoljno da neutraliziraju efekte udvostručavanja CO2. Oni predlažu se podešavanje sustava izgaranja motora komercijalnih letova na način da više sagorijevaju na većim visinama može napraviti sa zanemarivim gubitkom. Koristeći Reckove procjene izgaranja koeficijenata čestica (Reck, 1979a, 1984), oni procjenjuju da je potrebno otprilike 1.168 ¥ 1010 kg čestica, u usporedbi sa 1010kg, prema Ramaswamy i Kiehl (1985). Oni su tada procijenili da ako jedan posto zrakoplova leti iznad 12 km visine i emitira čađu, potrebna će masa čestica biti izbačena u atmosferu tijekom 10-godišnjeg razdoblja.”

“Međutim, trenutni komercijalni letovi rijetko lete iznad 12 km, a životni vijek čestica na trenutnim operativnim visinama će biti puno kraći od 10 godina.”

“Alternativna mogućnost je jednostavno unajmiti komercijalne zrakoplove da raznose prašinu do svoje maksimalne visine leta, gdje će je potom distribuirati. Kako bi se procijenili troškovi, donesena je jednostavna pretpostavka da će biti dovoljna jednaka količina čestica za područje iznad stratosfere na području granice između troposfere i stratosfere. Rezultati se mogu skalirati i za druge iznose. Komentari spomenuti iznad o mogućem utjecaju prašine na ozon stratosfere, također se primjenjuje i na ozon niske stratosfere, ali ne i u troposferi. Visina granice između stratosfere i troposfere varira tijekom godišnjih doba.”

“U 1987. godini, domaće aviokompanije prevele su 4.339 milijuna tona po milji tereta, sa ukupnim prihodom teretnog prometa od 4.904 milijuna dolara (US Bureau of the Census, 1988). To ukazuje na troškove od nešto više od 1 dolara po toni po kilometru za prijevoz tereta. Ako misija distribucije prašine zahtjeva protuvrijednost od 500 milja leta (oko 1.5 sati), cijena za isporuku prašine je 500$/t. Ako je potrebno dostaviti 1010kg prašine svakih 83 dana, biti će potrebno 5 puta više ukupnog broja tona po milji od 1987. godine.”

“Potrebno je istražiti da li odabrani avioni mogu letjeti na većim udaljenostima u istoj efektivnoj stopi.”

Promjena količine oblaka – Pristup

“Nezavisna istraživanja pokazuju da je otprilike 4-postotno povećanje u pokrivenosti stratokumulusnim oblacima dovoljno da se smanji povećanje CO2 (Reck, 1978; Randall et al., 1984). Albrecht (1989) sugerira da se prosječna reflektivnost niskih oblaka može povećati ako se poveća brojnost jezgre kondenzacije oblaka (CCN) emisijama SO2. Pretpostavljeno je da CCN emisije budu otpuštene iznad oceana, i da će takva otpuštanja proizvesti povećanje isključivo u refleksiji stratokumulusa, i da će se oblaci zadržati na istim visinama iznad oceana gdje je refleksija površine relativno konstantna i malena.”

“Albrecht (1989) procjenjuje da je povećanje CCN-a od 30% dovoljno za povećanje frakcionalne naoblake ili refleksije stratokumulusnih oblaka za 4%. Albrecht je idealizirao stratokumuluse, za koje tvrdi da su tipični, imaju debljinu od 375 metara, stopu rominjanja od 1mm po danu, srednji radijus kapljica od 100mm, te pretpostavlja da je svaka kapljica formirana od tisuću manjih kapljica. Stopa otpuštanja CCN-a prema njegovom modelu iznosi 1000cm3 po danu. Sukladno tome, potrebno je otpuštati 300/cm3 po danu dodatnih CCN, kako bi se zadržalo povećanje naoblake za 4 posto. Ovo pretpostavlja da će smetnje u atmosferi također ostati dovoljno blizu zasićenja CCN-a da se svaki puta kada se broj CCN-a poveća, stvori dodatna naoblaka.”

Procjene mase CCN-a

“S Albrechtovom pretpostavkom na umu, da je naoblaka u tipičnoj regiji oceana limitirana malim brojem CCN-a, sada izvodimo vrijednost za cijelu planetu.“

“U prosjeku, 31,2 posto planete je pokriveno sa morskim stratoformnim oblacima (Charlson et al., 1987). Ako oblaci visoke razine nisu prisutni, broj ‘n’ CCN-a koji se treba dodavati po danu je 1.8 ¥ 1025 CCN/dan. Masa CCN-a jednaka je 4/3pr3 ¥ gustoće, i pretpostavlja se da radius ‘r’ iznosi 0.07 ¥ 10-4 cm (Charlson et al., 1987). Zbog toga što je gustoća sumporne kiseline (H2SO4) 1.841 g/cm3, masa CCN-a je 2.7 ¥ 10-15 g. Ukupna masa H2SO4 koja se treba dodavati po danu je 31 ¥ 103 tona/dan SO2 ako je SO2 konvertiran u H2SO4 CCN-a.”

“Da stavimo ovaj broj u perspektivu, Elektrana na ugljen srednje veličine u SAD-u emitira toliko SO2 u cijeloj godini. Sukladno tome, ekvivalentne emisije od 365 takvih elektrana u SAD-u, homogeno distribuirane, bile bi potrebne da proizvedu dovoljan broj CCN-a.”

“Simulacija oblaka osiguravanjem CCN-a čini se izvediva i jeftina opcija za korištenje ublažavanja ukupne količine ekvivalenata CO2 godišnje. Prije implementacije ove ideje potrebno je istražiti detalje fizike oblaka, potvrditi broj CCN-a koje je potrebno dodati za stupanj ublažavanja, te mogućnosti kiselih kiša ili drugih mogućih efekata koje uzrokuje dodavanje CCN-a. Jednom kada je odluka donesena, ovaj sistem može se početi primjenjivati za jednu godinu od dana odluke, a efekti smanjenja bili bi momentalni. Ako se ovaj proces zaustavi, efekt smanjenja prekinuo bi se vrlo brzo, unutar nekoliko dana ili tjedana, pošto bi CCN-i bili isprani s kišom.”

“Nekoliko shema ovise od efekta dodavanja dodatnih sastojaka u stratosferu ili vrlo nisku stratosferu za ublažavanje sunčeve svjetlosti. Takva prašina može se dodavati u atmosferu različitim sredstvima, uključujući i ispaljivanje s velikim puškama ili raketama, ili ih se može dići sa balonima na vrući zrak. Ove mogućnosti su izvedive, ekonomične i sposobne ublažiti efekt CO2 u tolikoj mjeri godišnje koliko smo spremni za to platiti. (Podizanje kemijske prašine ili čađe u nisku stratosferu s zrakoplovom ima nisku cijenu ublažavanja od 8 do 80Gt ekvivalenta CO2 godišnje.) Ovaj sistem može biti operativan kroz godinu ili dvije od odluke i efekti ublažavanja bili bi momentalni. Zbog toga što prašina pada na tlo prirodno, ako je raspršavanje prekinuto, efekti ublažavanja bi nestali kroz 6 mjeseci za prašinu dostavljenu u tropopauzu, a unutar nekoliko godina za prašinu dostavljenu u nižu stratosferu.”

“Sistemi zaklanjanja sunčeve svjetlosti ne bi bili stavljeni u praksu do trenutka kada postanu neophodni za ublažavanje posljedica klimatskih promjena, iako bi se istraživanja u svrhu potpunog shvaćanja njegovih efekata, kao i dizajn i inženjerski rad, moraju obaviti odmah kako bi nam potrebna tehnologija bila dostupna ukoliko zatreba.”

“Možda najveće iznanađenje ove analize su relativno maleni troškovi implementacije nekih geoinženjerskih opcija.“

.

Gornji izvaci iz ovog dokumenta jasno pokazuju o kojim metodama su znanstvenici raspravljali prije 20 godina. Također, možete vidjeti da je opcija izbacivanja kemikalija u atmosferu iz aviona, prema njima vrlo intresantna i iznenađujuće jeftina, stoga na kraju izvještaja navode da bi se istraživanja tehnologije za tu opciju trebala odmah početi obavljati, a da je potpuna implementacija ovakvih opcija geoinženjeringa moguća kroz najkasnije 2 godine od dana odluke.

Podsjećamo, “Chemtrails” su se prvi puta počeli prijavljivati diljem svijeta krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, što znači da su znanstvenici imali dovoljno vremena za razvijanje i usavršavanje tih tehnologija. Ovu tvrdnju ćemo Vam dokazati u sljedećem nastavku ovoga teksta, gdje ćemo Vam predstaviti popis patenata, prijavljenih u Uredu za patente SAD-a u godinama koje slijede ovaj znanstveni rad.

.

Financiranje izrade ovog projekta

Popis organizacija, fondova i vladinih agencija koje su financirale ovo istraživanje:

• U.S. Environmental Protection Agency
• National Research Council Fund
• Carnegie Corporation of New York
• Charles E. Culpeper Foundation
• William and Flora Hewlett Foundation
• John D. and Catherine T. MacArthur Foundation
• Andrew W. Mellon Foundation
• Rockefeller Foundation
• Alfred P. Sloan Foundation
• Academy Industry Program

 

Također, na stranici 8 ovog dokumenta spominju se diskretni privatni financijeri koji “pomažu rad znanstvenih institucija” . O jednom od takvih smo već i pisali na našim stranicama – Bill Gates

.

U nastavku pogledajte popis znanstvenika odgovornih za izradu ovog dokumenta:

DANIEL J. EVANS
(Chairman), Chairman, Daniel J. Evans & Associates, Seattle, Washington

ROBERT McCORMICK ADAMS, Secretary, Smithsonian Institution, Washington, D.C.

GEORGE F. CARRIER, T. Jefferson Coolidge Professor of Applied Mathematics, Emeritus, Harvard University, Cambridge, Massachusetts

RICHARD N. COOPER, Professor of Economics, Harvard University, Cambridge, Massachusetts

ROBERT A. FROSCH, Vice President, General Motors Research Laboratories, Warren, Michigan

THOMAS H. LEE, Professor Emeritus, Department of Electrical Engineering and Computer Science, Massachusetts Institute of Technology, Cambridge, Massachusetts

JESSICA TUCHMAN MATHEWS, Vice President, World Resources Institute, Washington, D.C.

WILLIAM D. NORDHAUS, Professor of Economics, Yale University, New Haven, Connecticut

GORDON H. ORIANS, Professor of Zoology and Director of the Institute for Environmental Studies, University of Washington, Seattle

STEPHEN H. SCHNEIDER, Head, Interdisciplinary Climate Systems, National Center for Atmospheric Research, Boulder, Colorado

MAURICE STRONG, Secretary General, United Nations Conference on Environment and Development, New York (resigned from panel February 1990)

SIR CRISPIN TICKELL, Warden, Green College, Oxford, England

VICTORIA J. TSCHINKEL, Senior Consultant, Landers, Parsons and Uhlfelder, Tallahassee, Florida

PAUL E. WAGGONER, Distinguished Scientist, The Connecticut Agricultural Experiment Station, New Haven

PETER BREWER, Executive Director, Monterey Bay Aquarium and Research Center, Pacific Grove, California

RICHARD N. COOPER, Professor of Economics, Harvard University, Cambridge, Massachusetts

ROBERT CRANDALL, Senior Fellow, Brookings Institution, Washington, D.C.

ROBERT EVENSON, Professor of Economics, Yale University, Economic Growth Center, New Haven, Connecticut

DOUGLAS FOY, Executive Director, Conservation Law Foundation, Boston, Massachusetts

ROBERT A. FROSCH, Vice President, General Motors Research Laboratories, Warren, Michigan

RICHARD GARWIN, Fellow, Thomas J. Watson Research Center, Yorktown Heights, New York, and Adjunct Professor of Physics, Columbia University, New York

JOSEPH GLAS, Director, Vice President, and General Manager, Fluorochemicals Division, E.I. du Pont, Wilmington, Delaware

KAI N. LEE, Professor and Director, Center for Environmental Studies, Williams College, Williamstown, Massachusetts

GREGG MARLAND, Scientist, Environmental Science Division, Oak Ridge National Laboratory, Oak Ridge, Tennessee

JESSICA TUCHMAN MATHEWS, Vice President, World Resources Institute, Washington, D.C.

ARTHUR H. ROSENFELD, Professor of Physics, University of California, Berkeley, and Director, Center for Building Science, Lawrence Berkeley Laboratory, Berkeley, California

EDWARD S. RUBIN, Professor, Mechanical Engineering and Public Policy, and Director, Center for Energy and Environmental Studies, Carnegie-Mellon University, Pittsburgh, Pennsylvania

MILTON RUSSELL, Professor of Economics and Senior Fellow, University of Tennessee, Knoxville, and Collaborating Scientist, Oak Ridge National Laboratory, Oak Ridge, Tennessee

STEPHEN H. SCHNEIDER, Head, Interdisciplinary Climate Systems, National Center for Atmospheric Research, Boulder, Colorado

EUGENE B. SKOLNIKOFF, Professor of Political Science, Massachusetts Institute of Technology, Cambridge

THOMAS H. STIX, Professor, Department of Astrophysics and Plasma Physics Laboratory, Princeton University, Princeton, New Jersey

EDITH BROWN WEISS, Professor of Law, Georgetown University, Washington, D.C. (resigned from panel October 1990)

GEORGE F. CARRIER (Chairman), T. Jefferson Coolidge Professor of Applied Mathematics, Harvard University, Cambridge, Massachusetts

WILFRIED BRUTSAERT, Professor of Hydrology, Civil and Environmental Engineering, Cornell University, Ithaca, New York

ROBERT D. CESS, Leading Professor, State University of New York, Stony Brook

HERMAN CHERNOFF, Professor of Statistics, Harvard University, Cambridge, Massachusetts

ROBERT E. DICKINSON, Professor, Institute of Atmospheric Physics, Department of Atmospheric Sciences, University of Arizona, Tucson

JOHN IMBRIE, H.L. Doherty Professor of Oceanography, Department of Geological Sciences, Brown University, Providence, Rhode Island

THOMAS B. KARL, Meteorologist, Climate Research and Applications, National Climate Data Center, Asheville, North Carolina

MICHAEL C. MacCRACKEN, Physicist and Division Leader, Atmospheric and Geophysical Sciences, Lawrence Livermore Laboratory, University of California, Livermore

BERRIEN MOORE, Professor and Director, Institute for the Study of Earth, Oceans, and Space, University of New Hampshire, Durham

Osoblje:
ROB COPPOCK, Staff Director
DEBORAH D. STINE, Staff Officer
NANCY A. CROWELL, Administrative Specialist
MARION R. ROBERTS, Administrative Secretary

.

Nastavak u trećem dijelu.

Izvor: Policy Implications of Greenhouse Warming: Mitigation, Adaptation, and the Science Base (1992), Committee on Science, Engineering, and Public Policy

Portal svijesti